Bijeli Hrvati ili Belohrvati, staroslavensko pleme. Vijesti o njima donosi bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet u svojem djelu O upravljanju Carstvom, a podudarna svjedočanstva sadržava i ruska izvorna građa. Kraj koji su nastavali nazivao se po njima Bijela Hrvatska. Ona se do polovice X. st. opsegom i prostorom mijenjala s kretanjem Bijelih Hrvata od istoka, gdje su bili izloženi napadima Pečenega, prema zapadu, gdje su došli u susjedstvo s Francima. Od njih se odvojio dio Hrvata i – prema Porfirogenetu, za bizantskog cara Heraklija – naposljetku je nastanio dio nekadašnje rimske provincije Dalmacije (današnja Hrvatska južno od Save do mora). Oni koji su ostali u Bijeloj Hrvatskoj imali su svojega vladara, kojega izvor naziva arhontom. Od kraja VIII. i u IX. st. priznavali su franačku vrhovnu vlast, a u polovici X. st. bili su pod vlašću njemačkog kralja Otona I. Velikoga. Tada se spominju, uz Moravljane i Čehe, zajedno sa Srbima i Korutancima (Karantanci), a kako još nisu bili primili kršćanstvo, naziva ih se nekrštenima. Po dolasku Madžara u njihovo susjedstvo, prekinute su veze s onim suplemenicima koji su se odvojili. Hrvati, koje izvorna svjedočanstva X. st. nazivaju Bijelim Hrvatima, našli su se u drugoj polovici X. st. podijeljeni u sastavu češke, poljske i ruske države. S jačanjem središnje vlasti u njima, brzo su podlegli u procesu asimilacije s dominantnim plemenom. U području Krakova spominju se još u drugoj polovici XI. st.
